Pomračenje Sunca i Meseca
Nebeska pojava pri kojoj Sunce ili Mesec "nestaju" sa nebeskog svoda oduvek je intrigirala i delovala prilično zastrašujuće na stare narode. Reč je, naravno, o pomračenju. Najbolji posmatrači neba starog veka bili su svakako Haldejci koji su jedini poznavali formulu za izračunavanje datuma pomračenja u periodu od 1000 godina. Tales iz Mileta (VI vek p.n.e.), jedan od sedam helenskih mudraca, učio je astronomiju i astrologiju od haldejskih sveštenika, i na osnovu njihovih tablica predvideo tačan datum pomračenja Sunca 28.05.585. godine p.n.e. Glas o ovom predviđanju proneo se kroz celu Heladu i nakon tog događaja Tales postaji najveći mudrac tog vremena. Zanimljivo je i da se ovo pomračenje dogodilo usred bitke između Persijanaca i Lidijaca. i kada je Sunce "nestalo sa neba" obe vojske su se toliko prepale da su istog trenutka prekinule bitku.
Pravu prirodu pomračenja prvi spominje Anaksagora (500.-428. godine p.n.e.), a Aristotel ovu pojavu koristi kao dokaz da je Zemlja loptastog oblika. Obični ljudi nisu smeli da gledaju u Sunce ili Mesec dok su oni pomračeni jer se verovalo da će im se zbog toga nešto strašno desiti. U tome su donekle i bili u pravu, jer se danas zna da posmatranje pomračenja Sunca bez zaštite može ozbiljno da ošteti vid.
Prvi sačuvan zapis koji govori o pomračenju potiče iz stare Kine tačnije 2136. godine p.n.e. Tadašnji car pogubio je svoja dva savetnika, astronoma i astrologa, zato što ga nisu na vreme obavestili da će do ove pojave doći. U staroj Kini se, naime, čvrsto verovalo da takvi događaji predstavljaju izuzetno loš predznak za zbivanja na Zemlji, pa je stoga car vršio razne obrede radi zaštite svog naroda i države od loših posledica. Iz tih razloga car je zapošljavao astronome koji su imali zadatak da ga obaveštavaju o takvim događajima kako bi uspeo na vreme da obavi brojne obrede koji će spasiti zemlju. U Kini je pojava pomračenja objašnjavana kroz pojavljivanje strašnog zmaja koji s vremena na vreme ogladni pa poželi da proguta Sunce. Tada bi obični ljudi priskakali u pomoć, ispaljivali su strele u pravcu strašnog zmaja koji im proždire Sunce i vikali na njega ne bi li ga uplašili.
Sunce, dakle, “jedu” - ale, zmije, đavoli… I kod drugih naroda postojala su slična verovanja, pa su tako stari Indusi za pomračenja krivili strašnog demona Ruhaja, kod Peruanaca je za to bio kriv veliki jaguar, kod Egipćana je Mesec napadala neka strašna vodena ala a Sunce velika zmija po imenu Apapi. Ipak, naši narodi su ovome bili najmaštovitiji. Tu je bilo raznih objašnjenja, od raznih vukodlaka, veštica, ala, zmijurina pa i samog đavola. Naši preci su se prilično dobro pozabavili ovom tematikom smišljajući razne običaja koji su pratili ovu pojavu i sprečavali moguće posledice. Narod se podizao u odbranu tako što je pravio zaglušujuću buku udarajući u razne šerpe, lonce i druge predmete, lupajući u zvona, ali i vikom i pucanjem iz raznog oružja. Lokalne vračare su "hvatale" pomračenje u tepsije ispunjene vodom u kojima su posmatrale odraz i tako prenosile šta se događa gore na nebu. Gledajući u odraz pomračenja u vodi, vračare su opisivale kako izgleda neman koja napada. Najstrašnije su bile ale jer su imale dve glave i po šest prstiju na rukama i nogama i posedovale moć pretvaranja u razne druge oblike. Negde se govorilo kad neka od tih nemani napadne na Sunce ili Mesec, sam Bog pošalje svoje anđele da se bore i kako bi oni pobeđivali jednu po jednu neman, tako su se Sunce i Mesec "isceljivali". Pri tim napadima Mesec je često znao da prokrvari pa odatle potiče njegova crvenkasta boja. U nekim drugim krajevima, tu crvenkastu boju Meseca pri pomračenju objašnjavali su time što ala zakloni Mesec svojim prozirnim krilima.