Lavirinti – drevna zagonetka

Vratimo se na trenutak na stare Grke i njihovo poimanje labirinta. Mit o Minotauru u središtu strukture zvane labirint, legenda o Arijadni koja je Tezeju dala klupko vune kad je ušao u labirint (da bi se mogao sretno vratiti), a na posljetku i činjenica da su konstruktor labirinta, mudri Dedal i njegov sin Ikar bili zatočeni u njemu, u našem kolektivnom umu stvara sasvim drugačiju sliku od one koju labiritni u izvrnom smislu vjerojatno imaju.

No, Grke je labirint zbunjivao i vjerojatno su ga poistovjetili s mnogim njima nepoznatim ili neprihvatljivim stvarima koje su uočavali unutar mnogo starije i drugačije Kretske kulture. Tako postoje kontradiktorni izvještaji o podrijetlu labirinta. Homer je u Ilijadi opisao Ahilejev štit na kojem je bio ucrtan labirint.  Tamo se međutim tvrdi da je to obrazac plesnog podija napravljen za Arijadnu. Postoje i druge naznake da labirint nikad nije bio građevina, posebice ne mračna i opasna, već da se radilo o plesnom obrascu. On je bio toliko složen da su ga krećani ponekad ucrtavali na tlo ne bi li plesačicama i plesačima olakšali snalaženje.
No, ni takav plesni podij nije pronađen u Knososu, tako da povezanost Krete i labirinta, osim u samoj riječi koja je postala univerzalna, ostaje samo preko novčića na kojima su s jedne i s druge strane bili ucrtani labirinti. Takav oblik labirinta naziva se klasični ili kretski labirint, te jedan od najpoznatijih oblika labirinata koji se pojavljuju u ljudskoj povijesti.
Prije nego načinimo kratki pregled pojavljivanja labirinata u svim krajevima svijeta, dobro je reći i to da je jedno od kretskih pisama, takozvani Linear B, djelomično odgonetnuto, a na jednoj od tablica spominje se Gospodarica Labirinta ili Ljubavnica Labirinta kojoj se daje “toliko meda koliko svim ostalim bogovima zajedno”. Ova kratka napomena ukazuje na činjenicu da je labirint za stare krećane imao i duhovno odnosno čak religiozno značenje. Očigledno je da, čak i ako se radilo o plesnom obrascu, on nije bio bez dubljeg, gotovo svetog značaja.

Iako neki tvrde da je zamisao i pojam labirinta star “samo” četiri do pet tisuća godina, mnogo je vjerojatnije da on prati čovječanstvo mnogo dulje od toga. No, kao što to obično biva, što idemo dalje u prošlost to dokazi postaju nejasniji, a tumačenja mogu poprimiti doista različite oblike. Primjerice, neolitsko podrijetlo labirinta nije upitno. Naime, neolit je bio vrijeme puno tajni. Tada su se razvile astronomija i astrologija, mjerenje vremena i kozmičkih ritmova. Također, u neolitu se nalaze začeci razumijevanja života i smrti, zamisli o reinkarnaciji, a također i drugih duhovnih pa čak i tehničkih znanja (megaliti, izgradnja astronomskih opservatorija i slično). Pitanje je da li je labirint kao struktura postojao i ranije, u paleolitu, dakle prije dvanaest i više tisuća godina. Za neke odgovor je negativan (jer, kako kažu, takve pravilne strukture nisu bile od interesa tadašnjoj uglavnom nomadskoj populaciji), a za neke pozitivan. Naime, iako materijalnih dokaza nema, labirint nikada nije bio isključivo građevina (ili neki drugi materijalni predmet, kao što su to megaliti, kameni blokovi ili sklupture). Radi se o apstraktnoj zamisli, obrascu koji postoji u svijesti a izražava se kroz pokret i ples. Nije nužno da on pronađe put do konkretnog postojanja u materijalnom svijetu. Na posljetku, uz sve mitove i legende, famozni labirint u Knososu nikad nije pronađen, iako se kao zamisao proširio svijetom i izdržao udarce dugih tisućljeća! Zbog toga je logično predpostaviti da su ljudi i u još ranijim vremenima od neolitskog poznavali opće kozmičke zakonitosti, barem u rudimentarnom obliku.
Oblici slični labirintima pronađeni su u većini starih kultura na svim kontinentima: keltskoj, majanskoj, grčkoj, kretskoj, indijanskoj, indijskoj… Naravno, tumačanje univerzalnosti pojavljavinja labirinta je različito. Dok jedni tvrde da je izvorni labirint kretski te da se različitim putevim raširio svijetom, drugi tvrde da se radi o univerzalnom obrascu koji je nastao u raznim kulturama svijeta koje su bile neovisne jedan od druge. Ukoliko jest nastao na jednom mjestu, najvjerojatnija točka rođenja je mediteranski bazen i kultura Stare Europe. No, ako je to točno i ako se labirint s tog mjesta raširio svijetom, to ne znači da u ovom ili onom obliku ta ista zamisao nije postojala i u drugim tadašnjim neolitskim kulturama.
Neovisno od uporabe riječi labirint, strukture nalik njemu spominju se u najstarijim usmenim i pismenim predajama. Tako se u Mahabharati, najstarijem indijskom epu spominje smrtonosna vojna formacija sasvim nalik na labirint, koja se koristila na bojnom polju Kurukshetre. U Ramajani, drugom najpoznatijem indijskom epu, labirint je neosvojiva tvrđava demona Ravane koji je oteo Situ, Raminu ženu. Tantrička umjetnost poznaje jantre i mandale koje su vrlo nalik labirintima. U Egiptu postoji labirint pored jezera Moeris za kojeg se tvrdi da je neka vrst matrice koja odražava strukturu svemira. U Koreji postoji labirint nazvan pečat oceana. U njega je upisan tekst koji, prema legendi, objašnjava sve što postoji na ovome svijetu. Tihuanaco kalendar govori o strukturi vremena koja je poput labirinta.

Ako krenemo unaprijed od razdoblja Krete prema našem vremenu, pronaći ćemo labirinte u keltskim i skandinavskim motivima. 
Također, staro pleme Hopi iz Sjeverne Amerike poznavalo je labirint kao “kuću Sunca”, a pleme Pima kao kuću Siuhii-a, mitksog junaka čiji tragovi su bili tako zbunjujućida ga nitko nikad nije mogao pronaći. U Indiji, u hramu Halebib u Mysore-u postoji slika strukture nalik labirintu koja predstavlja ćit ili svijest koja je izvor slika pomoću kojih “stvaramo” svoj svijet. Ona zapravo oslikava smrtonosnu formaciju koju je mudrac Drona mnogo ranije opisao u Mahabharati.
Na zapadu, labirint se sačuvao u rimskim mozaicima, a kasnije je integriran u srednjevjekovnu arhitekturu. Kršćanstvo ga je, začudo, prešutno prihvatilo, pa je labirint postao nekom vrsto surogata za hodoćašća. U nemogućnosti da odu do nekog svetog mjesta (Jeruzalema), hodoćasnici su prolazili labirintom. Na taj način se i ne znajući sačuvala ritualna funkcija labirinta kao dolaska do mjesta “svetosti” – unutarnjeg središta svijesti. Najstariji postojeći kršćanski labirint je onaj u bazilici Reparatus u Algeri-i u Španjolskoj. Potječe iz četvrtog stoljeća naše ere. Vjerojatno je jedna od olakotnih okolnosti za prihvaćanje labirinta kretskog tipa bila ta što on u svom središtu ima križ, odnosno sjemeni oblik mu se može prikazati u obliku križa. Kasnije su labirinti cvali u Europskim crkvama, posebice u Francuskoj. Najpoznatiji kršćanski labirint je svakako onaj onaj u katedrali u Chartresu čiji je kružni dizajn postao vrlo popularan te na neki način postao simbolom kršćanskih labirinata. Osim Chatresa, tu su crkve u Sensu, Poitiers-u, Bayeaux-u, Amiens-u i Rheims-u, te katedrale u Rimu.

U današnje vrijeme labirinti nisu samo u crkvama i svetištima, već i u prakovima, javnim prostorima i dvorištima privatnih kuća. Prihvaćeni su kao ukras i umjetnička djela, i kao da se nitko ne brine previše što o toj strukturi tako malo znamo.
Vjerojatno je da tajna podrijetla labirinta neće biti tako brzo riješena. Usprkos njegovoj univerzalnosti i prihvaćenosti u svim kulturama, o njemu se ne zna mnogo. Ostao je vjeran svojoj simbolici – i dan danas zbunjuje svojim oblicima, krivuljama, stazama, središtem… A opet, izgleda da je danas prisutniji nego ikada! Tisuće i tisuće ljudi čule su za labirint, hodaju njime i bez obzira što o njemu ništa ne znaju, uživaju u tanahnoj slutnji moći i nejasnom osjećaju tajanstvenosti koju donosi njegova nazočnost.

iz knjige Labirinti i njihove tajne, Adrian Predrag Kezele, 2007.

About Author