Sinhronicitet u prirodi
ย Toliko ฤesto sreฤemo primere sinhroniciteta u prirodi, da veฤ prestaju da nas iznenaฤuju. Ako, meฤutim, promenite ugao gledanja, prihvatajuฤi da je moguฤe ono ลกto nam izgleda skoro nemoguฤe, tada ฤe koncept sinhroniciteta poprimiti novi smisao. Na primer, pogledajte u nebo, bilo kojeg letnjeg popodneva i saฤekajte da se na njemu pojavi jato ptica. Poput maloฤas spomenutog jata riba, i u jatu ptica sve izgleda kao da se sve jedinke kreฤu u jednoj formaciji. Kada menjaju pravac, svi pokreti se izvode sinhrono. Jedno jato moลพe ukljuฤiti stotine pojedinaฤnih ptica, pa ipak ฤe pokreti svake ptice biti u harmoniji sa pokretima svih ostalih ptica, i to bez vidljive ptice predvodnice. Smer letenja sve menjaju u trenutku, preusmeravajuฤi kretanje taฤno istog trena i sve to izvode besprekorno. Nikada neฤete videti da se ptice u letu sudaraju. One se uspinju, okreฤu i spuลกtaju kao da su jedan organizam, kao po nekoj neizreฤenoj komandi. Kako se to deลกava? Poลกto nema dovoljno vremena za bilo koju razmenu informacija izmeฤu ptica, jedino logiฤko objaลกnjenje je to, da se bilo koja korelacija aktivnosti meฤu pticama deลกava na nelokalnom nivou.
Fiziฤari godinama neuspeลกno rade na otkrivanju faktora koji upravljaju kretanjima ptica. Kompleksnost i apsolutna preciznost ponaลกanja ptica ne prestaje da poraลพava fiziฤku nauku. Inลพenjeri prouฤavaju kretanje ptica, ne bi li otkrili principe koji bi se mogli primeniti u reลกavanju problema sa saobraฤajnim guลพvama. Ako bi nekako uspeli da se ”dokopaju” senzornih mehanizama koje koriste ptice, mogli bi ih iskoristiti kao ideje-vodilje za za dizajniranje puteva ili automobila, a onda moลพda ne bi bilo automobilskih udesa. Znali bismo unapred svaki sledeฤi pokret svakog vozila na putu. Ovaj projekat nikada neฤe uspeti, jer se ovakva analogija nikada ne bi mogla primeniti na mehaniฤki svet. Trenutna, spontana komunikacija koju vidimo u u jatima ptica i riba, potiฤe sa spiritualnih nivoa, od organizujuฤe nelokalne inteligencije u domenu virtuelnog. Rezultat je sinhronicitet koji se ogleda u biฤima koja se nalaze u punoj harmoniji sa sopstvenim okruลพenjem i meฤu sobom, pleลกuฤi u ritmu kosmosa.
Mada ptice i ribe predstavljaju najupeฤatljiviji primer sinhroniciteta u prirodi,ย primera ima veoma mnogo, onoliko koliko ima i ลพivih biฤa na zemlji. Sva socijalna biฤa pruลพaju nam dokaze o postojanju nelokalne komunikacije. Sprovoฤena su ekstenzivna istraลพivanja sa insektima i ลพivotinjama koje ลพive u ฤoporima i sva su dokazala da su ova ลพiva biฤa reagovala na nagoveลกtaj opasnosti trenutno, brลพe nego ลกto bi se to moglo objasniti normalnim komunikacionim metodama.
Nauฤnik Rupert ล eldrejk (Rupert Sheldrake) izveo je neka fascinantna istraลพivanja onoga ลกto izgleda kao sluฤaj nelokalne komunikacije izmeฤu pasa i njhovih humanih saputnika. Ljudi i psi formiraju veoma bliske veze, a ล eldrejk je dokumentovao sluฤajeve da su psi znali kada im se vlasnici vraฤaju kuฤi. Oko deset minuta do dva sata pre nego ลกto bi vlasnik stigao, pas bi seo ispred ulaznih varta i ฤekao, kao da predoseฤa vlasnikov povratak. Skeptici su prigovorili da je ovde, jednostavno, bila po sredi navika, jer se vlasnik vraฤa kuฤi u odreฤeno vreme ili, pak, da pas moลพe ฤuti njegov automobil ili osetiti miris na velikoj udaljenosti. Ispitivani psi su, ipak, bili sposobni da predosete vlasnikov dolazak, ฤak i kada su se te osobe vraฤale kuฤi u netipiฤno vreme ili u drugim kolima ili peลกke ili, ฤak, ako je vetar duvao u suprotnom pravcu, tako da nije bilo naฤina da vlasnikov miris stigne do kuฤe.
Ovo se ne deลกava svim psima i svim vlasnicima, pa zato predstavlja veoma moฤan fenomen. ล eldrejk je pokazao neลกto joลก fenomenalnije โ da psi mogu ”uloviti” htenje. Recimo da se vlasnik nalazi u Parizu na dvonedeljnom odmoru, dok je pas kod kuฤe u Londonu. Ako vlasnik iznenada promeni planove i odluฤi da se vrati kuฤi nedelju dana ranije, i pas ฤe pokazati iste znake predoseฤanja upravo tada โ nedelju dana ranije. ฤim vlasnik pomisli: ”Vreme je da se vratim kuฤi”, pas ฤe ustati sa mesta na kom se do tada nalazio ili spavao i seลกฤe kod ulaznih vrata, maลกuฤi repom i oฤekujuฤi vlasnikov dolazak.
Da bismo utvrdili da ove opsrevacije nisu samo to kako vlasnik, moลพda, ponekad voli da razmiลกlja o svom ljubimcu, studije su se bavile prouฤavanjem naฤina regovanja odreฤenih pasa na samo vlasnikovo htenje da se vrati kuฤi. Postavile su se video kamere, usmerene tako da snimaju mesta na kojima je pas obiฤno obitavao โ njegov krevet, ulazna vrata, kuhinju. Vlasnik bi izaลกao bez ikakve ideje kuda ide i kada ฤe se vratiti, veฤ su o tome odluฤivali nauฤnici. Instrukcije kuda da se kreฤe davane su mu tek kada bi seo u auto. Kasnije, u nekom nasumice odabranom trenutku, nauฤnik bi pejdลพirao vlasnika psa, poslavลกi mu signal da je vreme da krene nazad kuฤi. Vreme je notirano i uporeฤivano sa reakcijama psa na snimku. Kada bi vlasnik krenuo kuฤi, pas bi skoro uvek krenuo ka vratima i ฤekao na njegov povratak, bez obzira na to gde se vlasnik nalazi ili koje je vreme bilo ili koliko ฤe, zapravo, trajati samo putovanje vlasnika do kuฤe.
Nema sumnje da izvesni ljudi imaju izuzetno jaku vezu sa svojim psima โ oni su korelisani sa njima. Oni su sinhronizovani. Zahvaljujuฤi ovoj vezi, izmeฤu psa i vlasnika se odvija nelokalna komunikacija.
Primeri sinhroniciteta najฤeลกฤe se pronalaze u ลพivotinjskom svetu, jer je kod ลพivotinja bolje oฤuvan oseฤaj za esencijalnu prirodu stvari. Mi, ljudska biฤa, izgubili smo taj oseฤaj povezanosti โ u haosu briga oko plaฤanja kirije, u nerviranju zbog toga ลกto ne moลพemo da odluฤimo koja kola da kupimo i u joลก sijaset drugih stvari koje nam neprestano zaokupljaju paลพnju. ฤim razvijemo ego, oseฤaj da postojimo kao ”ja”, da smo razliฤiti od bilo koga drugog, ove veze blede, tanje se i gube.
Neki ljudi ipak doลพivljavaju jak sinhronicitet i nije neophodno da meditiraju. Svi smo ฤuli priฤe o jednojajฤanim blizancima koji svakog trena znaju ลกta drugi blizanac misli ili kako se oseฤa. Ista vrsta veze moลพe se videti kod drugih, tesno povezanih pojedinaca. Jednom mi se tokom razgovora sa pacijentom desilo to, da je ฤovek odjednom osetio probadajuฤi bol u predelu abdomena, tako snaลพan da je poฤeo da se valja po podu. Kada sam ga upitao ลกta se desilo, odgovorio je: ”Imao sam oseฤaj kao da me je neko probo ovde”. Kasnije smo saznali da je upravo kada mu se desio ovaj ฤudan doลพivljaj, njegova majka koja se tada nalazila u Filadelfiji, bila opljaฤkana i ubodena noลพem u abdomen. Pacijent je bio veoma vezan za majku, bila je to verovatno najvaลพnija veza u njegovom ลพivotu. Izmeฤu njih je postojala takva bliskost, da su im, na izvesnom nivou, i fizioloลกka biฤa funkcionisala kao jedno. Mogli bismo reฤi da su bili povezani.
Povezanost je samo joลก jedna reฤ za korelaciju ili sinhronicitet, a najฤeลกฤe je koriste nauฤnici kako bi opisali stanje kada smo ”obuhvaฤeni” drugom supstancom ili silom. Na primer, ฤestice mogu biti povezane u mlaz teฤnosti i ploviti njime, utopljene u njega. Reฤ nam pomaลพe da opiลกemo kako stvari ulaze u stanje meฤusobne korelacije. Ne zaboravite, sinhronicitet se deลกava samo kada se ljudi, ลพivotinje ili objekti nalaze u odnosu bliskosti ili su povezani.
U jednom primeru, istraลพivaฤi na terenu su posmatrali afriฤka plemena u kojima majke ostvaruju veliku bliskost sa svojom decom, i pre nego ลกto se ona rode. U momentu zaฤeฤa, majka ฤe izabrati ime i napisati pesmu za svoju bebu. Tu pesmu ona ฤe pevati tokom cele trudnoฤe, dok dete raste u njenom stomaku. Kada se beba rodi, sve komลกije se okupe i tada i oni pevaju tu pesmu. Kasnije, prilikom svakog vaลพnijeg dogaฤaja, svi ฤe pevati bebinu pesmu: na roฤendanima, na ceremoniji inicijacije kada beba postaje dete, tokom obiฤaja vezanih za pubertet, na veridbi i venฤanju. Pesma postaje simbol poฤetne veze izmeฤu majke i deteta i proteลพe se ฤak iza smrti, jer se upravo ta pesma peva i tokom ceremonije sahrane. Eto na koji naฤin se dete povezuje sa svetom majke i plemena. Pesma stvara tako intimnu vezu da kada bi se dete obrelo negde u grmlju, a majka bila daleko na poljima, ona bi, u svom telu, istoga trena osetila istu nelagodu i neprijatnost, kakvu oseฤa njeno dete.
Joลก jedan dobro poznat primer nelokalne komunikacije izmeฤu majke i deteta je curenje mleka iz dojke uvek kada dete zaplaฤe jer je gladno, ฤak iako se majka i beba nalaze na dva razliฤita mesta.
Meditanti koje sam opisao u prethodnom poglavlju, poznavali su se i gajili mnogo simpatija jedno za drugo pre eksperimenta, ali ih je sama meditacija dublje povezala. Jedna je stvar biti povezan na naฤin socijalnih dogovora, recimo kao muลพ i ลพena ili sestre i braฤa. Da bi se, meฤutim, desila nelokalna komunikacija neophodno je postojanje dublje povezanosti. Ovako formulisano, ostvarivanje ovakve veze moลพe se uฤiniti neverovatno teลกkim, ali u stvari se svi, sve vreme, nalazimo u kontaktu sa nelokalnom inteligencijom. Samo postojanje naลกih tela, u potpunosti zavisi od nelokalne komunikacije.
Kako je moguฤe da neลกto, tako stvarno i materijalno kao ลกto su naลกa tela, zavisi od virtuelne komunikacije? Uzmimo u obzir da se ljudsko telo sastoji od aproksimativno sto triliona ฤelija, ลกto predstavlja oko hiljadu ฤelija na svaku blistavu zvezdu u sazveลพฤu Mleฤnog puta. Potrebno je samo pedest replikacija, poฤevลกi od oploฤene jajne ฤelije koja ฤe proizvesti onih sto hiljada milijardi ฤelija. Prva replikacija daje dve ฤelije. Druga replikacija daje ฤetiri. Treฤa replikacija daje ลกesnaest ฤelija, i tako dalje. Do petnaeste replikacije, imate sto hiljada milijardi ฤelija u svom telu i to je trenutak, kada replikacija prestaje.
Tako, sve ฤelije vaลกeg tela potiฤu od samo jedne ฤelije. Ta jedna ฤelija se replicira i replicira i negde usput, ฤelije se razvrstavaju, diferenciraju. Postoji oko 250 razliฤitih tipova ฤelija u ljudskom telu, od okrugle jednostavne masne ฤelije, do tanke razgranate nervne ฤelije. Nauฤnici joลก uvek ne zanju kako jedna ฤelija uspe da se podeli u toliko mnogo razliฤitih vrsta ฤelija koje su potom u stanju da se organizuju kao stomak, mozak, koลพa, zubi i svi drugi visoko specijalizovani delovi tela.
Osim ลกto obavlja svoj precizno odreฤeni posao u telu, svaka ฤelija radi i joลก nekoliko miliona stvari u sekundi, samo da bi odrลพala funkcionisanje: stvara proteine, prilagoฤava propustljivost vlastite membrane i obraฤuje hranljive sastojke, da pomenemo samo njih nekoliko. Svaka ฤelija takoฤe mora da zna ลกta radi svaka druga ฤelija โ u suprotnom, telo bi se raspalo. Ljudsko telo moลพe da funkcioniลกe samo ako operiลกe sinhronicistiฤki, a sve ovo se deลกava samo putem nelokalne korelacije. Kako drugaฤije bi sto triliona ฤelija, od kojih svaka radi milion stvari u sekundi, uspele da koordiniraju svoje aktivnosti u cilju pruลพanja podrลกke ลพivom ljudskom telu? Kako drugaฤije bi ljudsko telo stvaralo misli, luฤilo toksine i smejalo se detetu ili, ฤak, stvaralo dete, sve u isto vreme?
Ako hoฤu da promeลกkoljim prste na nogama, prvo moram da pomislim kako bih to voleo da uradim. Misao aktivira moลพdani korteks koji zatim ลกalje nervni impuls niz kiฤmenu moลพdinu, do nogu i tako mi se pokrenu noลพni prstiฤi. To, po sebi, predstavlja ฤudo. Odakle je doลกla misao? Pre misli nije bilo energije, ali ฤim se rodila misao i htenje da promeลกkoljim noลพne prste, to mi je stvorilo kontrolisanu elektromagnetsku oluju u mozgu, ลกto se prenelo niz nerv i dovelo do toga da on oslobodi odreฤenu hemijsku supstancu. Tada su mi se noลพni prsti pokrenuli. Taj fenomen je veoma linearan, mehaniฤki i lokalan โ osim kada je reฤ o samom prvom delu, misli od koje je sve poฤelo. Kako je misao prva stvorila elektricitet? Nauฤnici razumeju mehanizam funkcionisanja tela โ potencijale za akciju, neurotransmitere i muskularne kontrakcije, sve njih. Nijedan, meฤutim, ne moลพe eksperimentalno pokazati odakle dolazi misao. Misao se ne moลพe videti, ali bez nje, bili bismo paralizovani. Bez misli, nema ni mrdanja noลพnih prstiฤa. Na neki naฤin, svest postaje informacija i energija. Gde se to deลกava?
Odgovor je da misao potiฤe iz domena virtuelnog.
Odlomak iz knjige “Spontano ispunjenje ลพelja”
Dipak ฤopra